Danas izlazi nova, treća, inačica Firefoxa, najboljeg preglednika weba i najistaknutijeg otvorenog programa.

Mozilla Firefox je nasljednik Netscapea Navigatora. Ako ne znate što je Netscape i ne da vam se čitati članak na Wikipediji, dovoljno je reći da ako ste surfali webom prije 1998. – vjerojatno ste to radili u Netscapeu (sjećam se da je moj prvi susret s webom 1996. bio kroz Netscape). Prve tri inačice Netscapea su u mnogočemu definirale razvoj weba kakvog danas poznajemo (npr. Netscape je prvi prikazivao okvire i JavaScript i koristio kolačiće). Sredinom ’90.-ih je zastupljenost Netscapea bila 75%. No, inačica 4, objavljena 1997. je bila bugovita, mučila se s prikazom kompleksnih stranica koje su koristile puno JavaScripta i čiji dizajn se temeljio na tablicama. Microsoftov Internet Explorer 5, objavljen 1999., je bio prvi preglednik koji je kvalitetom prestigao Netcscape, a kako je bio uključen u Windows 98 SE, korisnicima je prelazak na njega bio jednostavan. Zastupljenost Netscapea je tijekom 1999. s 50% pala na 20% i nastavila padati.

U ožujku 1998., neposredno prije početka svog pada, korporacija Netscape je povukla neočekivan potez koji je Netscapeu osigurao besmrtnost – pokrenula je projekt nazvan prema svojoj maskoti – Mozilla. U okviru njega Netscape Co. je otvorila izvorni kôd svog novog layout engine-a Gecko koji je u budućim inačicama Netscapea trebao zamjeniti već dotrajali postojeći engine. Tu negdje završava priča o Netscapeu (iako je formalno završila tek prije nekoliko mjeseci, 1. ožujka ove godine, kad je objavljeno da će inačica 9 iz 2007. biti definitivno posljednja).

Projekt Mozilla (koji je 2003. službeno registriran kao zaklada, a 2005. prerastao u neprofitnu korporaciju) je nakon četiri godine brojnih pre-alpha, alpha i beta inačica 2002. izdao Mozilla Suite 1.0. Izgledala je identično kao i pet godine star Netscape 4 i, poput Netscapea, se sastojala od preglednika weba, e-mail klijenta, jednostavnog WYSIWYG editora HTML-a i programa za instant messaging. Iako je Mozilla obilovala novim mogućnostima (tabovi, dodaci, podrška za CSS) Gecko engine još uvijek nije bio dovoljno usvršen, defaultno sučelje je bilo zastarjelo, a sve skupa se na normalnim računalima vrtilo jako sporo.

Tijekom sljedeće dvije godine Mozilla je radila na razdvajanju preglednika weba i e-mail klijenta (editor HTML-a i IM program su potpuno zaboravljeni), usavršavanju Gecka, vizualnom dotjerivanju programa i osmišljavanju novog identiteta. Rezultat su samostalni web preglednik – Firefox – i samostalni e-mail program – Thunderbird.

Početnoj popularnosti Firefoxa su najviše pridonjeli zvučno ime, dobro dizajniran logo, ikone i korisničko sučelje, te genijalna marketinška kampanja … ali razlozi za kontinuiran opstanak i rast popularnosti Firefoxa leže u njegovoj brzini, sigurnosti i dodacima pomoću kojih korisnik može proširiti funkcionalnost u željenom pravcu.

Da se vratim na početak – danas izlazi Firefox 3. Prema najavama, biti će još stabilniji, brži i sigurniji od prethodnih inačica. Od nevidljivih promjena najvažnija je nova inačica Gecka (koja koristi Cairo) i bolja podrška za CSS (prolazi Acid2 test). Od vidljivih promjena najzanimljivija je dorađeno sučelje – Firefox 3 će koristiti elemente grafičkog sučelja operacijskog sustava i tako se vizualno bolje uklapati.

Za kraj, možete pomoći Firefoxu da se upiše u Guinnessovu knjigu rekorda kao program najviše puta downloadan u 24 sata. Rregistrirajte se i e-mailom ćete dobiti obavijest o početku akcije.

Uživajte surfajući sigurno!

Nominiranje kandidata na izborima u SAD-u – i parlamentarnim i predsjedničkim – izgleda sasvim drugačije nego u Hrvatskoj. Kandidate ne imenuju predsjednici ili izvršni odbori stranaka (zapravo, predsjednici i ostala stranačka tijela imaju vrlo slab utjecaj na politiku stranke), nego svi za to zainteresirani članovi stranke, na stranačkim predizborima. Kad se nominira kandidata za predsjedničke izbore, članovi stranke kandidate ne biraju izravno, već odlučuju za koga će na nacionalnoj stranačkoj konvenciji glasovati delegati iz njihove savezne države. No, rezultati predizbora su obvezujući za delegate, pa se dosad nije desilo da glasuju suprotno volji članova stranke iz svoje savezne države.
Predsjednički predizbori se održavaju u izbornoj godini (a to je ova, 2008. – predsjednički izbori su 4. studenog) i počinju u siječnju (obično u saveznoj državi Iowa ili New Hampshire), a traju do lipnja. No, pobjednici su obično poznati već nakon “super-utorka” (Super Tuesday), dana sredinom veljače u kojem većina država (ove godine čak 22, skoro pola) organizira predizbore.
Ove se godine predizbori prvo održavaju u državi Iowa 3. siječnja po lokalnom vremenu (do otvaranja birališta u Iowi ima manje od 2 sata), pa onda u još pet država tijekom siječnja, nakon čega u veljači slijedi super-utorak. Mada Iowa i New Hampshire (8. siječnja) imaju zanemarivo malo delegata na nacionalnim stranačkim kovencijama, činjenica da predizbori počinju s njima im daje iznimno velik utjecaj na konačni rezultat. U pravilu, kandidati koji u tim državama ne osvoje prvo ili drugo mjesto gube popularnost u ostalim državama (t.j., neodlučni birači se obično odluče za pobjednika iz Iowe i New Hampshirea) i vrlo rijetko na kraju osvajaju nominaciju svoje stranke. Zbog toga kandidati najviše vremena (i novca) troše u Iowi i New Hampshireu. Kad već spominjem novce, važno je reći da će zbog ranog početka kampanje (prije gotovo godinu dana) ovo biti, po nekim procjenama, prvi predsjednički izbori u kojima će kandidati da bi imali šansu za pobjedu morati raspolagati s barem milijardu dolara za promidžbu.
Predizbori su ove godine posebno neizvjesni. Po prvi puta nakon 1928. na njima ne sudjeluje niti aktualni predsjednik (Bush upravo završava svoj posljednji mandat), niti aktualni potpredsjednik (Dick Cheney nije zainteresiran), niti ijedan od još uvijek živih bivših predsjednika koji su odradili samo jedan mandat (u tu kategoriju spada samo Jimmy Carter, ali on već dugo nije u politici, a ima i 83 godine) niti ijedan od bivših potpredsjednika (tu se posebno ističe Al Gore koji se, unatoč publicitetu koji su mu donijeli Oscar i Nobelova nagrada, nije kandidirao). Među kandidatima nema čak niti predsjedničkih kandidata s prijašnjih izbora (do prije godinu dana se dosta pričalo o mogućnosti da se ponovo kandidira John Kerry, kandidat Demokratske stranke na prethodnim predsjedničkim izborima, no on je krajem 2006. objavio da se neće ponovo kandidirati). Takva situacija je dovela do najneizvjesnijih predizbora (i izbora) u 80 godina. Sad kad sam nabrojao tko nisu kandidati, vrijeme je da se pozabavim s onima koji to jesu:

DEMOKRATSKA STRANKA

Hillary Clinton bi mogla postati prva žena kandidat jedne od dvije velike stranke na predsjedničkim izborima. Bivša prva dama SAD-a, sada zastupnica savezne države New York u Senatu SAD-a, po anketama vodi u većini država i ima najveće šanse za osvajanje demokratske nominacije. Ona se u svojoj kampanji poziva na svoje (dvojbeno) iskustvo. Na pozornici dosta vremena provodi sa svojim suprugom, pokušavajući pobuditi sjećanja amerikanaca na “bolja vremena”, no zbog toga mora dosta vremena, energije i novca trošiti na uvjeravanje javnosti da, ukoliko ona postane predsjednicom, Bill Clinton neće vladati iz sjene. Velika prednost njezine kampanje je budžet, koji je mnogo veći od onih kojima raspolažu njezini protivnici. Za razliku od svih ostalih država, u kojima vodi s nekoliko postotaka prednosti, u Iowi je potpuno izjednačena s druga dva glavna kandidata, te bi u slučaju da tamo noćas izgubi (a za nju bi, s obzirom na sredstva koja je potrošila u Iowi, sve osim prvog mjesta bilo poraz) mogla postati žrtvom izbornog sustava, jer bi u kasnijim državama možda ostala bez glasova neodlučnih birača.

Barack Obama bi mogao postati prvi afro-američki kandidat jedne od dvije velike stranke na predsjedničkim izborima. Mladi (46 godina) senator koji upravo odrađuje svoj prvi mandat u Senatu se predstavlja kao “kandidat promjene”, jer a razliku od ostalih kandidata on nema mrlje u biografiji i ostavlja dojam svježine. Obami prije godinu dana nitko nije davao nikakve šanse, no danas je po svim anketama odmah iza Hillary Clinton, čiju je prednost topio iz mjeseca u mjesec, za što su zaslužni mediji koji ga jednostavno obožavaju. Za njega je posebno važno to što, po nekim anketama, vodi u Iowi. Pobjeda u toj državi bi mu u kasnijima mogla donijeti već spomenutu podršku neodlučnih birača.

John Edwards je bivši senator i kandidat Demokratske stranke za potpredsjednika SAD-a na prethodnim izborima. Po svim anketama je na trećem mjestu i ima relativno male šanse. Edwards je populist, te se u svojim uvijek ljutitim istupima obraća se radnicima i osiromašenim amerikancima. Kao i Obama, on je kandidat promjene, ali mnogo radikalnije. U slučaju da osvoji nominaciju svoje stranke, velika prednost će mu biti to što je s američkog juga – velika većina američkih predsjednika su bili južnjaci. Ta prednost postaje još veća kad se uizme u obzir da nominaciju Republikanske stranke vjerojatno neće osvojiti južnjak. Nada se pobjedi u Iowi koja bi mu popravila izglede u ostalim državama. A za tu pobjedu ima sasvim realne šanse – u Iowi je proveo više vremena od ostalih kandidata i ima najodanije birače. U slučaju kiše ili snijega tijekom predizbora, dio birača Hillary Clinton i Baracka Obame će ostati doma. Edwardsove pak birače ništa neće spriječiti da izađu na birališta, pa se Edwards potajno nada nevremenu. Ako u Iowi bude treći, njegove šanse su ravne nuli. Iznimno važan detalj (o kojem, čini mi se, malo tko razmišlja): u slučaju Edwardsovog odustajanja prije Super-utorka njegovi bi birači vjerojatno glasovali za Obamu, a to bi moglo značajno utjecati na rezultate u te 22 države.

Preostalih pet demokrata – Joe Biden, Dennis Kucinich, Bill Richardson, Chris Dodd i Mike Gravel – nemaju niti teoretske šanse, ali bi nakon vjerojatnog odustajanja (vjerojatno već tijekom siječnja) mogli odigrati određenu ulogu davanjem podrške nekom od preostalih kandidata.

REPUBLIKANSKA STRANKA

Rudy Giuliani, bivši gradonačelnik New Yorka, je taj grad uspio gotovo potpuno očistiti od kriminala, a onda se u posljendnjim mjesecima svog mandata proslavio izvrsnim upravljanjem gradom tijekom i nakon napada na SAD 11. rujna 2001. No, prije godinu dana nitko nije vjerovao da ima ikakve šanse da osvoji republikansku nominaciju za predsjedničke izbore. Naime, iako je republikanac, Giuliani podržava pravo na pobačaj i pravo na homoseksualne brakove. Unatoč tome, danas je u vodstvu (vrlo tijesnom, doduše) u većini država… osim u prve dvije, u kojima će vjerojatno biti tek treći ili četvrti, što bi – kao i u slučaju Clintonice – moglo istopiti njegovu vrlo malenu prednost u ostalim državama, pogotovo ako i u Iowi i u New Hampshireu pobjedu odnese Mitt Romney.

Mitt Romney, bivši guverner savezne države Massachusetts, je zanimljiv je po dvije stvari: uspio je postati guverner države u kojoj to tradicionalno postaju kandidati Demokratske stranke i uspio je postati jedan najizglednijih kandidata za nominaciju Republikanske stranke na predsjedničkim izborima, unatoč svojoj vjerskoj pripadnosti. On je, naime, mormon (analitičari su donedavno smatrali da bi republikanci još nekako probavili kandidata katolika, ali mormona nikako). No, Romney je po anketama sada drugi u većini država, dva-tri postotka iza Giulianija. On računa na pobjede u Iowi i New Hampshireu, koje bi mu, u kombinaciji s trećim ili četvrtim plasmanom Giulianija, vjerojatno pomogle da ga prestigne u kasnijim državama. No, planove bi mu upravo u tim državama mogli poremetiti preostala dva kandidata.

John McCain, bivši vojni pilot i veteran Vijetamskog rata, je senator od 1987., te je sa 72. godine najstariji među ozbiljnim kandidatima. Najveći dio Vijetnamskog rata, čak 6 godina (od 1967. do 1973.) je proveo u zarobljeništvu tijekom kojeg je mučen na razne, vrlo okrutne načine, pa je danas jedan od najvećih Bushevih protivnika po pitanju mučenja zarobljenika u Irku i zatvoru Guantanamo. Prije godinu dana svi su ga smatrali najvjerojatnijim republikanskim kandidatom, no tijekom ljeta 2007. je njegova kampanja doživjela potpuni financijski kolaps, nakon čega su ga svi otpisali. Ipak, McCain se pamteno vođenom kampanjom polako vratio u igru. Svoj povratak ipak najviše može zahvaliti svojoj dosljednosti – on je jedini kandidat (u obje stranke) na ovim izborima koji nikada u političkoj karijeri nije mjenjao stavove i čiji su postupci uvijek bili u skladu s deklariranim stavovima (doduše, to vrijedi i za Obamu, ali on je prekratko u politici da bi to imalo značajnu vrijednost). Njegova taktika je usmjerena na pobjedu u New Hampshireu koja bi trebala oživjeti njegovu kampanju u ostalim državama. Ako ne uspije pobijediti u New Hampshireu, njegove šanse su ravne nuli.

Mike Huckabee, bivši guverner Arkansasa, blizak je konzervativnim republikanskim biračima, ali je financijski najslabiji. Njegova taktika je: pobjediti u Iowi (za to ima realne šanse – u većini anketa toj državi je izjednačen s Romneyem) i tako privući pozornost konzervativnih birača u kasnijim državama. Ako ne uspije u tome, njegove šanse su ravne nuli.

Od tri preostala republikanca teoretske ima glumac i bivši senator Fred Thompson, koji nastupa s najkonzervativnijim programom od svih kandidata, ali otpada ako u Iowi i New Hampshiru ne bude među prva tri (a mislim da neće). Ron Paul, zastupnik u Kongresu, je poprilična nepoznanica (iako najvjerojatnije nema nikakve šanse za osvajanje republikanske nominacije) – jedini od svih kandidata nastupa s klasičnim libertarijanskim (ne liberalnim!) programom, te ima brdo sljedbenika na Internetu koji su iskrivili rezultate svih online anketa u kojima je njegovo ime bilo ponuđeno. Duncan Hunter nema nikakve šanse. Za svu trojicu vrijedi isto što i za demokrate koji nemaju šanse – nakon odustajanja bi mogli odigrati određenu ulogu davanjem podrške nekom od preostalih kandidata.

Prenosim sa HGspot.hr:

Moćni Lenovo prijenosnici su na vrućoj ljetnoj akciji! Model Lenovo C200 opremljen je sa Intel Core Duo procesorom, 1GB radne memorije, 80 GB tvrdog diska, 15″ ekranom, 5-u-1 čitačem kartica, Windows Vistom Home i još mnogim drugim kvalitetama. Uz prijenosnik dobivate na poklon i torbu za notebook, te VOIP set koji uključuje Web Kameru i slušalice s mikrofonom. Navalite!

Ali sigurno ne očekujete ovako vrući ljetni paket. Pretpostavljam da HGspotovom webmasteru neće trebati dugo da ispravi ovu grešku, pa za sve koji zakasne vidjeti “vrući ljetni paket”, evo screenshota:

HGspot

Update, 17.07.2007.: HGspotov webmaster se probudio nakon 6 dana.

Moj prvi dodir sa SF književnošću – ne računajući dječji roman Ante Gardaša “Izum profesora Leopolda” (njega ne računam jer sam ga, kao i ostatak lektire, tada čitao preko volje i s pola mozga) – je bio prvi broj Future, u listopadu 1992. Budući da mi tada imena pisaca nisu ništa značila, krenuo sam čitati redom, a prva priča je bila “Mirotvorac” Freda Saberhagena, iz njegovog serijala o berserkerima.

Pročitao sam je bez da sam trepnuo i želio sam JOŠ. Pa sam je pročitao još nekoliko puta (zapravo, mislim da sam na sljedeću priču prešao tek sljedećeg dana). Moje “otkrivanje” SF-a bilo je najspektakularnije iskustvo u dvanaest godina života. Srce mi je tuklo kao ludo i svaki neuron u mom mozgu bio je življi nego ikada. Znam da nisam – i vjerojatno nikada neću biti – objektivan kad govorim o toj priči, ali i dan danas kad me netko pita za moj izbor najboljih priča, uvijek navedem i Mirotvorca.

Fred Saberhagen preminuo je 29. lipnja 2007. u 78. godini života.

Vlada situaciju s Feralom pokušava prikazati kao pravosudno pitanje – zločin (neplaćanje poreza) i kazna (prisilna naplata duga). Feralovci pak trube o nepravdi – podsjećaju na činjenicu da je PDV na novine u Hrvatskoj veći nego bilo gdje u Europi, na to da se državnim i polu-državnim medijima opraštalo i puno veće iznose poreza, i na to da je Feral zadnjih mjeseci bio opterećen nizom povećih novčanih kazni za (navodne) duševne boli. No, nepravda je ovdje jednostavno kriva riječ. Nitko (pa ni feralovci) nije situaciju nazvao pravim imenom. A može je se imenovati jednom jedinom riječju – cenzura. Jer, ovdje nije ključno to što je nepravedno da za različite medije postoje raličiti standardi naplate ogromnog PDV-a – ključno je to što je PDV + različiti kriteriji za različite medije = cenzura.

Ista ona cenzura kao u 1984. i Fahrenheitu 451. Nije važno što nitko nije zatvoren u sobu 101 i što nije prolivena ni kap benzina – cenzor uvijek pronalazi nove načine da onemogući objavljivanje nepoćudnih misli.

No, nepoćudna misao je živi vrag, posebno u (informacijskom) vremenu u kojem živimo. I ona, naime, uvijek pronalazi nove načine da se objavi.

Think tank

November 4, 2006

2 Comments

Nekim američkim think tank-ovima čovječanstvo doista može biti zahvalno (recimo, RAND je svojim preporukama i savjetima u ranim 60-im godinama prošlog stoljeća odigrao važnu ulogu u stvaranju Interneta), ali neki drugi (recimo PNAC) su stabilan izvor loših savjeta. Nažalost, upravo PNAC je danas think tank s najviše utjecaja u Bijeloj kući.

U takvoj situaciji čini se bitnim ponovo utvrditi značenje pojma think tank. Jučer sam jučer naišao na ove riječi Billa Mahera, koje ne utvrđuju što think tank jest, nego što nije:

And finally, I propose a new rule in two parts:

  1. You can’t call yourself a think tank if all your ideas are stupid; and
  2. If you’re someone from one of these think tanks that dreamed up the Iraq War and who predicted that we’d be greeted as liberators, and that we wouldn’t need a lot of troops, and that Iraqi oil would pay for the war, that the WMD’s would be found, that the looting wasn’t problematic, that the mission was accomplished, that the insurgency was in its last throes, that things would get better after the people voted, after the government was formed, after we got Saddam, after we got his kids, after we got Zarqawi, and that whole bloody mess wouldn’t turn into a civil war, you have to stop making predictions.

John Glenn

August 8, 2006

5 Comments

Kopajući po povijesti shutttlea, naišao sam misiju STS-95, koja je zanimljiva po tome što je jedan od članova posade bio John Glenn (one koji ne znaju tko je Glenn, upućujem na njegovu biografiju na NASA-inim stranicama).

Glenn – treći Amerikanac u svemiru i prvi koji je napravio puni krug oko planete – je većini neamerikanaca poznat kao lik u filmu The Right Stuff, u kojem ga glumi Ed Harris. Amerikanci ga poznaju i kao dugogdišnjeg senatora (1974.-1999.) i vrlo neuspješnog predsjedničkog kandidata (1984.). Ipak, kad netko za 100 godina bude proučavao njegovu biografiju, siguran sam da će mu najzanimljiviji biti dio o karijeri astronauta.

Za razliku od ostalih astronauta iz projekta Mercury, koji su svoju karijere završili krajem 1960-ih i ’70-ih u Geminijima i Apollima, Glenn je NASA-u napustio 1964., odmah po završetku projekta Mercury (tako da nikad nije hodao površinom Mjeseca). A onda se 1998. godine uspio ugurati u misiju STS-95 (shuttle Discovery), u okviru NASA-inog istraživanja o utjecaju svemirskog putovanja na starenje (za razliku od njegovog leta u Mercuryu 6, ovog u Discoveryju se sjećam).

John Glenn danas slavi 85. rođendan. Mada su svi sigurni da je njegova karijera astronauta sada zaista završena, ja mislim da su šanse da Glenn ponovo poleti sa svakim njegovim rođendanom sve veće. Jer, NASA je za 2018. najavila “povratak čovjeka na Mjesec”, i baš bi bilo zgodno (recimo 2021.) istražiti utjecaj putovanja na Mjesec na osobe starije od 100 godina. Zar ne?

STS-121 (3)

July 5, 2006

No Comments

Drugi dan misije STS-121 protekao je (na sreću) bez posebnih uzbuđenja. Najveći dio dana (oko šest sati) posada je potrošila na sigurnosnu proceduru koja bi 2003. spasila život posadi Columbije – snimanje oplate shuttlea. Naime, snimku će tijekom sljedećih nekoliko dana analizirati stručnjaci na Zemlji, te će odlučiti može li se Discovery sigurno vratiti.
Malo panike je danas ipak bilo – jedan član posade je nekoliko minuta nakon polijetanja snimio predmet koji je proletio pored shuttlea. U početku se spekuliralo da se možda radi o dijelu toplinske izolacije (bez koje je povratak na Zemlju nemoguć), ali prve analize već spomenute šestosatne snimke tvrde da je toplinska izolacija netaknuta.
Za kraj, bacite oko na galeriju snimki polijetanja Discoverya (predlažem da krenete s 6. fotografijom).

STS-121 (2)

July 4, 2006

No Comments

Discovery je poletio iz trećeg pokušaja! Dijelovi izolacijske pjene su (neizbježno) opet otpadali, ali niti jedan (zasad se čini) nije bio dovoljno velik da bi oštetio oplatu Shuttlea.
Moram priznati da me Sadako’s apprentice preduhitrio, i vrlo fino popratio današnja zbvianja u Kennedy Space Center-u (doduše, bio je u prednosti – imao je priliku događanja pratiti uživo na NASA TV-u).

Inače, zahvaljujući dvostrukom odgođanju polijetanja (1. i 2. srpnja), STS-121 je postala prva NASA-ina misija koja je počela na američki Dan nezavisnosti.

STS-121

June 30, 2006

1 Comment

Steven W. Lindsey, Mark E. Kelly, Piers J. Sellers, Michael E. Fossum, Lisa Nowak, Stephanie Wilson i Thomas Reiter.

Sigurno mislite da se radi o grešci, jer, kakav je to popis koji ne broji jedanaest, već sedam imena? Možda rukometna momčad? Je li moguće da se tijekom svjetskog nogometnog prvenstva događaju i stvari koje s nogometom nikakve veze nemaju? Pa, moguće je. Ali se hrvatski mediji (posebno televizijski … pokoju vijest o sedmorki s početka posta se moglo pročitati na webu) iz petnih žila trude ne primijetiti ih. Kruha i igara … da narod slučajno ne bi uključio mozak.

Idemo ponovo … Mark E. Kelly, Steven W. Lindsey, Piers J. Sellers, Michael E. Fossum, Lisa Nowak, Stephanie Wilson i Thomas Reiter su posada NASA-ine misije STS-121 – tek druge s ljudskom posadom nakon nesreće Columbije 1. veljače 2003. godine – koja će svemirskim shuttleom Discovery sutra krenuti put Međunarodne svemirske stanice (International Space StationISS). Zadatak koji je postavljen pred ovih sedam astronauta na prvi pogled nije presudan i važan kao zadaci koje su imali astronauti projekata Mercury, Gemini i Apollo. Naime, njihov je zadatak na ISS odnijeti i instalirati nekoliko NASA-inih i ESA-inih novih igračaka, malo prošetati svemirom, i nakon dvanaest dana se vratiti kući. Što mislite, koji je ovih zadataka najvažniji?

Što se NASA-e tiče, ovih sedam astronauta smiju, poput likova iz crtane serije A je to, tijekom instaliranja uništiti sve high-tech igračkice koje nose na ISS. Smiju i ne obaviti nijednu od šetnji. Ukratko, NASA-u ovoga puta nije mnogo briga za opremu koju Discovery nosi na ISS. Jedino što članovi misije STS-121 zaista moraju napraviti jest vratiti se kući bez ikakvih problema. Jer, ako se ponove problemi kakve je Discovery imao prošle godine (komad zaštitne pjene je pri polijetanju otpao sa spremnika za gorivo i u padu oštetio oplatu – u biti ista stvar koja je dovela do nesreće Columbije), projekt Shuttle je zauvijek završen, i to četiri godine prije plana. Posljedice takvog ishoda bile bi dalekosežne: teleskop Hubble ne bi bio servisiran na vrijeme (zapravo, servis već kasni) i time bi se transformirao u poveći komad orbitalnog otpada, ISS ne bi bila na vrijeme završena (Europljani, Rusi i Kinezi to jednostavno ne mogu učiniti bez Amerikanaca), a budućnost NASA-inih letova s ljudskom posadom bila bi ozbiljno ugrožena (Demokrati i Republikanci bi se bez ikakvih problema složili da se dio proračunske rupe može zakrpati tako da se NASA-i značajno smanji budžet).

A onima kojima se propast američkog svemirskog programa ne čini kao loša stvar (kao uostalom niti propast bilo čega američkog), treba biti jasno da se, unatoč brojnim politčkim razmiricama, SAD, Europa, Rusija i Kina više ne natječu u svemiru. Štoviše, vrlo dobro surađuju. Cijeli niz projekata (ISS je samo najpoznatiji) te četiri svemirske velesile provode zajedno. Stoga, ako NASA ima problem, imaju ga i Europa i Rusija i Kina. A ako na tu situaciju pokušamo ne gledati kroz stakla obojana nacionalnim bojama, shvatit ćemo da to nije problem samo tih država, već cijelog čovječanstva. U svemir ipak ne putuju niti Amerikanci, niti Rusi, niti Kinezi, niti Europljani … u svemir putuju ljudi.