“Oprosti. Nisam te htio probuditi. Nastavi spavati”, govori mi i ljubi me u čelo.

Pogledam na sat: 04:01.

“Nema veze. Ionako sam slabo spavala. Već ideš u Institut?”, pitam ga.

“Da. Radim na novom projektu.”

Sljedećih ga pola sata promatram kako se brije, odijeva, doručkuje mlijeko sa žitaricama, pere zube s kravatom prebačenom na leđa, čisti i obuva cipele. Na kraju priprema frape i, serviranog u čaši s vrlo dugačkom slamkom, ostavlja ga na mom noćnom ormariću.

“Evo, dušo, ovako ćeš iz kreveta moći ustima dohvatiti slamku”, reče.

Okrećem se i glumim da je ne mogu dohvatiti. “Ne mogu. Predaleko je. Zar mi ne možeš skinuti lisice? Obećajem da nikamo neću otići”, gledam ga molećivim pogledom. “Zar ne želiš da te dočeka topla večera kad dođeš s posla? Sigurno ti je već dosta brze hrane.”

“Moj želudac će se još malo žrtvovati”, govori glasom punim topline dok me miluje po obrazu. Pokušava me poljubiti u usta, ali okrećem glavu na drugu stranu. Kreće prema vratima, a onda zastane. “Uskoro će sve biti u redu. Vidjet ćeš.”

Tad odlazi. Zvuk auta se udaljava i znam da ću sljedećih trinaest sati provesti gledajući TV iz kreveta, spojena na katetere koji odvode moje tjelesne izlučevine i cuclajući frape.

Ponekad plačem. Ponekad vrištim. U prošlih pola godine isprobala sam sve načine izbacivanja očaja iz sebe. U zadnje vrijeme samo gledam TV. Jutarnji program – dokumentarci i emisije za djecu – je posebno zanimljiv i opuštajuć.

* * *

Dolazi kući malo prije 17 sati. “Doma sam!”, viče s vrata.

Čujem kako se približava spavaćoj sobi. Prilazi mi, ljubi me u čelo. Provjerava vrećicu s mokraćom ispod kreveta. Nakon toga provjerava kanister s vodom. “Opet nisi pila dovoljno tekućine”, zabrinuto konstatira. “Ovo zaista nema smisla. Cjevčicu ti uopće nije problem dohvatiti – stoji ti 5 centimetara od lica. Da ti svako jutro ne napravim frape, umrla bi od žeđi. Ponašaš se kao dijete, ne želiš shvatiti da sve ovo činim radi tebe. Radi nas.”

Tužan sjeda za radni stol i uključuje kompjuter. Dok se na ekranu vrte 3D prikazi kompliciranih molekula i mikroskopske snimke virusa, satima mi priča o novom antibiotiku na kojem radi. Trebala bih biti ponosna jer imam uspješnog muža s velikom plaćom. Barem su mi uvijek tako govorile prijateljice. Dok sam ih imala. Ljudi vezani za krevet nemaju prijatelje, posebno ako misle da si bez pozdrava ostavila muža i odselila se nitko-ne-zna-gdje. Sigurno me sad ogovaraju. A njega sažalijevaju.

“Sviđa ti se ćelavi kapetan? A?”, njegov me glas prekida iz razmišljanja. Pogledam ekran i vidim da je upravo počela neka SF serija. “Poševila bi se s njim? Je l’? Ili možda s crncem? A ni kovrčava ženska ne bi bila loša? Tebi bi i android bio dobar!” Ljutito ustaje i mijenja program. “Evo, gledaj dokumentarce o životinjama. S njima se valjda ne bi?” Nekoliko minuta mirno sjedi okrenut kompjutoru a onda opet počinje. “Da nisam u sobi, masturbirala bi na spikerov glas. E, nećeš!”

Ovaj put ne mijenja program. Odlučio je riješiti problem – ugasio je televizor.

Imam želju kolutati očima, vrištati, plakati, ugristi ga kad me sljedeći put poljubi … Ali ne činim ništa. Ako dovoljno dugo budem mirna i poslušna, valjda će me osloboditi. Muči me to što nemam jasnu ideju što ću tada učiniti.

Okrećem glavu na drugu stranu i pokušavam zaspati. Nekoliko sati poslije uspijevam u tome.

* * *

Budim se oko podne i odmah se olakšavam u vrećicu, koju je on jutros ispraznio. Baš je drag. Čak mi je ostavio daljinski upravljač na dohvat ruke. Uvijek tako brižan.

Prisjećam se našeg prvog, sasvim slučajnog susreta. Djelovao je strogo i odbojno, dok je u zrakoplovu sjedio pokraj mene, odjeven u časničku uniformu. Na razne je načine pokušavao započeti razgovor, ali nisam progovorila ni jednu riječ. Uvijek sam mrzila uniforme i ljude koji ih nose.

Sjećam se i drugog susreta, na vjenčanju zajedničkih prijatelja. Uopće ga nisam prepoznala – bez uniforme, bio je uglađen i zabavan. Sjećam se kako sam bila sretna kad je izašao iz vojske kako bismo se vjenčali.

Sad se, po prvi puta, sjećam i svih sitnih ljubomora, koje sam tad sasvim krivo čitala. Stalo mu je do mene, bila je jedina poruka koju sam tada vidjela. Uvijek brižan, uvijek drag.

Razmišljanja mi prekida obavijest s televizije. “Od danas se u svim ambulantama i domovima zdravlja građani mogu cijepiti protiv gripe. Besplatno se mogu cijepiti stariji od…”

To mi daje ideju.

* * *

Zajedno gledamo Dnevnik. Nakon vijesti iz politike, ratova i gospodarstva, dolazi ona koju nestrpljivo čekam. “Od danas se u svim domovima zdravlja i ambulantama građani mogu cijepiti protiv gripe. Građani stariji od 65 godina cijepe se…

Ovo je taj trenutak. Imam osjećaj da mi se u grlu nalazi kamen, a ne knedla. Znam da su šanse minimalne, ali…

“Ljubavi, jesi li čuo? Počelo je cijepljenje.”

“I?”, blijedo me gleda.

“Pa, znaš da sam uvijek imala slab imunitet, a sigurno je dodatno oslabio zbog pola godine izležavanja.” Tu stajem. Shvaćam koliko je pokušaj beznadan.

“Želiš da te odvedem na cijepljenje?”, pita me.

“Da.”

Šutnja – i moja i njegova – traje desetak minuta. Već su prošli i Sport i Vrijeme.

“Sigurno želiš u istu ambulantu kao i prošle godine. Sjećam se kako si uživala dok ti je medicinski tehničar davao injekciju. Želiš mu popušiti dok ne gledam i onda se sa mnom vratiti doma da se dalje brinem o tebi?”

Ne mogu vjerovati da mu uopće nije palo na pamet da želim pobjeći od njega. Jedino što vidi je da ga želim prevariti.

“Nema cijepljenja za tebe. Barem ne u ambulanti. Ali ne brini, mislim na tebe.”

“Nego gdje?”, pitam.

“Ja ću te cijepiti. U Institutu ću sutra uzeti jednu ampulu. Nitko neće primijetiti, imamo ih tisuće. Dobit ćeš cijepljenje, ali ne i svog medicinskog tehničara.”

Vrti mi se u glavi i želim plakati dok ne umrem od dehidracije, ali plakanje-bez-prestanka je faza ludosti koju sam već odavno prošla.

* * *

“Dvije?”, pitam dok gledam šprice punjene zlatno-žutim cjepivom.

“Druga je za mene. Ne želiš valjda da se ja razbolim?”

“Ja bih se brinula za tebe”, uspijevam procijediti.

Cinično se smješka.

“Kako? Dovela bi liječnika da me pregleda, a onda biste – dok spavam – vas dvoje prešli u susjednu sobu?”

Oslobodio mi je ruke, a noge je ostavio lisicama vezane za krevet, tako da sjedim dok gledam kako se vrh igle zabija pod kožu. Kratka i oštra bol ne dotiče moju svijest, kao da se radi o tuđem tijelu. Dok vadi iglu i prislanja mi vatu na rame, telefon u kuhinji počinje zvoniti.

“Drži vatu stisnutu. I popij malo soka, to je tvoj najdraži, od jabuke!”, govori i odlazi se javiti. Gledam pladanj s drugom špricom i počinjem shvaćati da su mi ruke slobodne i da ga mogu napasti s njom kad se vrati. I što ću onda? Nogu zavezanih za krevet čekati dok ne umrem od gladi i žeđi?

A tad primijetim da je sok od jabuke skoro iste boje kao i cjepivo. Mrvicu manje žut. Na pamet mi pada djetinjasta ideja i odmah je provodim u djelo: cjepivo iz njegove šprice istiskujem u vrećicu s mokraćom, a zatim u špricu uvlačim sok i odlažem je na pladanj. Možda na kraju ipak dobije gripu i bude mu tako loše da će zatražiti moju pomoć. Na trenutak mi je žao što nisam umjesto soka uvukla svoju mokraću, ali gledam vrećicu i zaključujem da joj je sadržaj pretaman. Primijetio bi razliku.

Vraća se u sobu. “Zvali su me iz laboratorija. Sutra nam dolazi novi kemičar. Mlad je, dvadeset pet godina. Ne volim te klince, ništa ne znaju. Ali, tebi bi se sigurno svidio. Uopće ne sumnjam u to.”

Ne odvajam pogled od šprice, sve dok si je nije ubrizgao i praznu odložio. Ništa nije primijetio.

“No, i to smo riješili”, govori, odjednom izvrsno raspoložen. “Sad ćemo malo prošetati. To je dobro nakon cijepljenja, da se cjepivo lakše raširi krvotokom.”

Na trenutak ostajem bez riječi. “Prošetati?”, pitam.

“Samo malo po kući.”

Veže lisicama moju desnu ruku za svoju lijevu, a onda mi oslobađa noge. Nisam ih koristila pola godine i jedva stojim. Prolazimo kroz hodnik i ulazimo u dnevnu sobu. Na vratima dnevne sobe zastaje da s poda podigne olovku. Ja sam još uvijek u hodniku i lanac koji povezuje njegov i moj dio lisica stoji točno u vratima. Uočavam priliku i, svom snagom koju mogu skupiti, zalupim vratima. Na trenutak sam i sama zbunjena dok gledam u slomljeni lanac, a onda počinjem trčati prema ulaznim vratima. Dok petljam s kvakom i ključevima on me sustiže, a ja vrištim dok me udara po leđima i glavi i nosi me u spavaću sobu.

“Kurvo! Mislila si da ne znam što ćeš pokušati? Predobro te poznajem. A gdje si mislila otići? Nema ti druge, nego da ostaneš sa mnom!”

Ponovo me veže za krevet, a onda skida hlače, podiže moju spavaćicu i pokušava ući u mene. Smijem se kroz suze, jer njegov penis je sasvim mlohav. Utjecaj soka od jabuke, valjda.

Ubrzo odustaje i oblači se. Izlazi iz kuće.

* * *

Slijede tjedni tijekom kojih gotovo uopće ne razgovara sa mnom. Čim dođe iz Instituta, sjeda za kompjuter i proučava uvijek iste 3D prikaze molekula i mikrosopske snimke virusa. Kao da traži nešto što mu je promaklo. Potpuno se posvetio tome – nikad prije ga nisam vidjela tako opsjednutog poslom. Tisuću puta ponavlja iste analize i proračune. Zadovoljan je rezultatima.

Ponekad, noću, prstima prolazi kroz moju kosu i govori mi da ćemo opet biti sretni. “Sve će biti u redu, jedina moja”, obično govori.

Ostaje doma cijeli jedan dan. A onda i sljedeći. Potpuno prestaje odlaziti u Institut. Odnio je radio i televizor iz sobe i potpuno me odvojio od svijeta. Telefon često zvoni, ali on se ne javlja. Jednom je netko lupao na vrata ali on nije otišao pogledati tko, a meni je začepio usta da ne vičem.

Počinje kihati. Početak gripe? Svaki puni sat se zaključava u smočnicu i tamo tiho sluša vijesti na radiju. Nakon toga ga uvijek hvata euforija.

* * *

Točno tri tjedna nakon što je prestao odlaziti na posao, budi se s jako povišenom temperaturom.

“Gripa? Pa kako to?”, pitam, jedva potiskujući smijeh. Ne odgovara. Ne uspijevam se suzdržati i počinjem se smijati. “Sjećaš li se soka od jabuke?” Vidim mu upitnike na licu. “Onaj dan kad si nas cijepio, donio si mi sok od jabuke, sjećaš se?”

“Što s tim sokom?”, pita me, razdražen.

“Pa, dok si bio u susjednoj sobi, bacila sam tvoju dozu cjepiva, a u špricu sam uvukla sok od jabuke. Od tuda gripa.”

Gleda me, izbezumljena pogleda i izraza lica, a onda počinje plakati. “Jebem ti, jebem ti, jebem ti …” Čupa se za kosu i udara po čelu, a onda otrči u kupaonicu i povrati. Vraća se, potpuno blijed i s grimasom bola na licu.

I dalje plačući, liježe nazad u krevet.

“Pa nije tako strašno, to je samo gripa”, kažem.

Prestaje plakati. “Nije… gripa.”

“Nego?”

“U šprici nije bilo cjepivo protiv gripe. Zapravo, bilo je, ali ne samo protiv gripe. Koktel. Cjepivo protiv gripe… i još jedno.”

“Što si stavio unutra? I zašto?”, pitam.

“Dok sam u vojsci radio na razvoju biološkog oružja, napravio sam jedan zaista opak virus. Brzo sam shvatio da je vrlo otporan – mada sam pokušao, nikad ga nisam uspio ubiti. Nadređenima nikad nisam rekao za njega, nisam htio nikome prepustiti svoje otkriće. Ubrzo sam otišao iz vojske i od tada ga držim u laboratoriju na poslu.”

“Kakve veze to ima s tvojom gripom?”

“Nemam gripu. Imam taj virus.”

Zaključujem da bunca. “Objasni mi to.”

“Prošle godine sam dobio ideju. Znao sam da je izvediva! Uzgojio sam veliku, zaista veliku kulturu tog virusa. Ali prije toga sam morao napraviti cjepivo. Samo dvije doze – za nas dvoje. Svi ostali su samo višak. Mislio sam da je sve uspjelo. Cijepio sam nas, onda uzgojio gomilu virusa, a vjetar ih je fino raspršio. Po cijelom svijetu. To je najbolja fora – prijenosnik je vjetar.”

Vrtoglavica.

“Kako…”, riječi mi zastaju u grlu. “Kako ubija?”

“Zaraženi u početku ima simpotome prehlade, uglavnom kihanje. Nakon nekoliko dana simptomi nestaju. Dva tjedna kasnije naglo dobiva temperaturu preko 40°C. Umire za manje od dvadeset i četiri sata, tijekom kojih od unutarnjih organa nastane kaša. Prije pola sata sam povraćao krv.”

Na licu mu se pojavi smješak. “A samo ti si cijepljena. Za najviše deset dana bit ćeš jedini živi čovjek na svijetu.”

Gledam ga s nevjericom.

“Što? Misliš da imam gripu i da buncam? Ne vjeruješ mi? Upali radio ili televiziju.”

Nisam sigurna želim li doći do tog radija. K vragu, želim.

“Ne mogu do smočnice. Vezana sam lisicama.”

Poseže za ladicom svog noćnog ormarića i vadi ključ od lisica.

“Oslobodit ćeš me?”, pitam.

“Još nisi shvatila? Sve ovo sam učinio zbog tebe. Jer te volim. Oprosti mi, jedina, što sam te morao zavezati, ali nisi mi smjela sad pobjeći. Ne sad, kad sam bio pred rješenjem našeg problema.”

Povraća mi se od njegovih riječi, ali šutim dok me otključava.

Polako, jer drukčije ne mogu, odlazim do smočnice. Uključujem radio i brzo shvaćam da nijedna stanica više ne emitira. Isto je i s TV programom. Osjećam paniku u svakom mišiću svog tijela.

Iz dnevne sobe dopire njegovo vikanje. “Molim te, ostani sa mnom. Nemoj sada otići!”

Razmišljam o tome da ga ubijem, ali zaključujem da nije zaslužio takav poklon. Ima još mnogo organa koje može povratiti.

Izlazim iz kuće. Nakon tri ulice mi postaje jasno da nikog neću sresti. Pada mi na pamet da bih trebala plakati, ali plakanje – svako plakanje – je faza ludosti koju sam već odavno prošla.