Odlučio sam posljednju noć provesti u Louvreu, u društvu Mona Lise, stotinjak poznanika (uglavnom umjetnika), boce ruma i raznih halucinogenih supstanci. Na tulum koji je trajao već danima došao sam navečer u 9, a do 3 ujutro većina prisutnih umrla je od predoziranja. Desetak živih ležalo je bez svijesti, osim mene – ni manje ni više svjesnog nego inače – okruženog praznim limenkama piva i s bocom kubanskog ruma u ruci. Uz protezanje mišića (“to je dobro za zdravlje“, govorila je baka), krenuo sam u posljednju šetnju muzejom. Zastao sam kod Mona Lise. Smješkaj se, pomislio sam, nećeš još dugo. Preko puta Mona Lise ugledao sam polusvjesnog likovnog kritičara dnevnika “Le Figaro”, stao nad njim i otkopčao hlače.

“Pišanje. Moje posljednje pišanje. Eto, Corbeil, da se jednom ja popišam po tebi.” rekao sam dok sam pišao po najžeščem kritičaru svojih radova. Istresao sam zadnje kapi i zakopčao hlače. Nastavio sam šetati kroz Louvre i naišao na Nicol, pjesnikinju iz Marseilla. Jedina hetero ili biseksualka u dvorani koju nikad nisam uspio poševiti. Probao sam već sto puta u nekoliko zadnjih godina – još jedan pokušaj ništa ne košta. Kleknuo sam pored nje i počeo ju šamarati. Nakon desetog šamara otvorila je oči.

“Koji kurac hoćeš?” pitala me, prilično namrgođena.

“Tebe, baby. Tebe. Ajde, ajde, siguran sam da i ti želiš napustiti ovaj svijet uz veliki prasak. So, let me in.”

“Nikad ne odustaješ? E, pa… ODJEBI!” rekla je, popila nekoliko tableta i vratila se svojoj nesvjestici.

“Nikad nisam volio haiku. Vratit ću se još po tebe, sama si rekla da nikad ne odustajem.” promrmljao sam i legao nekoliko koraka dalje, povukao dva-tri velika gutljaja ruma i zaspao.

Probudio sam se sat vremena kasnije i povratio kroz najbliži prozor. Odlučio sam kamenčugu dočekati budan. Meteor veličine Australije (jebeš Bruce Willisa i stijenu veličine Teksasa… ovo je prava stvar, a Teksašani mogu crknut od zavisti zbog veličine ovog kamena) se jasno vidio. “Bilo bi cool slikati Zemlju s tebe… to mora biti dobar pogled,” mrmljao sam. “Svemirski pejzaži umiruće Zemlje… to bi bila izložba!”

Dok sam blebetao, zeleno svjetlo je triput zatreptalo na noćnom nebu iznad Louvrea. A onda jednom plavo i dvaput crveno, pa jednom zeleno. Svaki put bilo je sve bliže. “Noćas nisam pio nikakve tablete… to sam siguran sto posto”. Pola minute kasnije, bez zvuka, siva kuglasta letjelica mekano je sletjela pred Louvre. “…” je bilo sve što sam uspio reći. Trčao sam kroz muzej i neuspješno pokušavao nekoga probuditi.

Shvatio sam da sam jedini svjesni predstavnik ljudske vrste i hrabro se sakrio očekujući “male zelene“. Kad su konačno ušli u zgradu, njih troje, vidio sam da se zapravo radi o malim crvenima. Nisu imali glavu – barem ne tamo gdje sam ju tražio – ali su zato imali nekoliko udova previše. Krenuli su prema Mona Lisi… ne, zastali su pred Corbeilom (neće ga valjda i oni popišati?) i zavijati poput vukova. Corbeil je ustao, njegova koža se raspala, a ispod nje je ostalo crveno vanzemaljsko tijelo. Bez glave i s previše udova. Hm… uvijek sam znao da s njim nešto nije u redu, ali… alien?

“Teka gha. Ajada gav gav zag ghida ga vasi?” rekao je ex-Corbeilu jedan od crvenih, očito glavni.

“Gav zag.” odgovorio je ex-Corbeil i pokazao Mona Lisu jednim od brojnih udova.

Skinuli su Mona Lisu sa zida i krenuli prema izlazu. Prvi kontakt s izvanzemaljskom inteligencijom, pa odmah lopovi. Momci iz SETI-ja bili bi oduševljeni – kad bi to sad nešto značilo. Izašao sam iz svog skrovišta i viknuo “Hej, Corbeil! Nisam znao da si kradljivac umjetnina. Ako još nešto saznam o tebi, možda zaboravim da si radio kao kritičar i počnem te cijeniti.”

Corbeil se naglo okrenuo prema meni. “Pierre Archambault… tvoje slike će mi ostati noćna mora dugo nakon što se vratim doma. Srećom, uskoro će nestati zajedno s ostalim smećem ove planete.”

“Dobro je – da si rekao nešto lijepo o mojim radovima, uvrijedio bih se! Ovako, hvala na komplimentu. Usput, što namjeravaš učiniti s Mona Lisom?”

“Prodati ju, kao i ostale Da Vincijeve radove. I Monetove, Van Goghove, Picassove i još pedesetak velikih majstora. Možeš li uopće zamisliti koliko vrijede umjetnine izumrle vrste? Mrtve planete?” Bio sam zapanjen tom idejom. Moram mu priznati da – mada je kritičar – nije glup.

“Uh. Zaista nećete ponijeti nijednu moju sliku? Ipak slovim za najznačajnijeg živućeg slikara.” pitao sam.

Na ovo je reagirao glavni među crvenima. “Zaista je najjači među njihovim živima?” pitao je Corbeila – po prvi put na tečnom francuskom – pa pogledao prema gore i dodao, “Mislim, još uvijek živima.”

“Aha. Većina kritičara ga stavlja pored autora koje sam maloprije spomenuo.”

“O.K. Idemo pokupit još neku njegovu sliku, imamo još pola sata.”

“Mmm. Ja mislim da bolje ne.” zacvilio je Corbeil.

“Ne zanima me tvoje mišljenje, ako možemo dignuti još para. Uostalom, smrdiš po njegovoj mokraći.” rekao je glavni i ponovo krenuo prema izlazu. Zadnja rečenica mi je izmamila smiješak. Corbeilu nije. U tom trenutku jedna ideja mi je pala na pamet. Možda… možda vrijedi pokušati. Krenuo sam za crvenima.

“Oprostite što vas smetam, ali imam prijedlog za vas.” Nisu obratili pažnju na mene. “Poslovni prijedlog!!! Novci, razumijete, profit!” Glavni je zastao i okrenuo se prema meni.

“Dvije minute. Imaš dvije minute. Dajem ti ih jednostavno zato jer me zanima što mrtvac ima za reći.” rekao je glavni.

“Povedite i mene sa sobom…” započeo sam, a glavni je ponovo krenuo prema svojoj letjelici.

“Čekajte!” viknuo sam. “Zamislite koliko biste mogli zaraditi… zamislite natpise na muzejima… Posljednji Zemljanin, Pierre Archambault: Pejzaži mrtve planete… A? Što kažete? Imali biste jedinog živog umjetnika sa Zemlje. I to jednog od VELIKANA! A kad umrem, svi moji radovi i radovi drugih zemaljskih umjetnika vrijedit će više nego da me sad ovdje ostavite!”

Nakon kraćeg razmišljanja glavni je progovorio. “Hm. To bi moglo funkcionirati…”

“Ali…” ubacio se Corbeil.

“Nema ‘ali’! Ako ti se ideja ne sviđa, ne moraš uzeti svoj dio novca od prodaje njegovih slika.” Corbeil, očito u podređenom položaju, pognuo je glavu. “Zemljanine, pristajem na tvoj prijedlog. Moja ponuda je sljedeća: zarada od prodaje tvojih dosadašnjih radova pripada nama, a zaradu od novih radova dijelimo 90:10. U našu korist, naravno.”

“Ovo za stare radove je O.K, ali nove radove dijelimo 50:50.” rekao sam, dok su mi se dlanovi znojili. Ipak nisam mogao pristati na takvu pljačku.

“Posljednja ponuda. Novi radovi 70:30. Uzmi ili ostavi.” rekao je crveni.

“Uzimam… ako mogu povesti Nicol.”

“Nicol?”

“Ona djevojka.” Pokazao sam prstom prema Nicol koja je, nesvjesna povijesnog događaja koji se odvijao pred njom, ležala u uglu dvorane. “Novac mi ipak ne može sve dati. Shvaćate? Osim toga, imat ću više inspiracije za slike ako će ona biti samnom… i motivacije.”

“Dobro. Djevojka ide s nama, ali zaradu od novih radova dijelimo 75:25.” ponudio je crveni.

“Prihvaćam. Idem po nju.” Kad sam došao do Nicol, bila je u nesvijesti, pa sam ju morao unijeti u letjelicu, što mi je zapravo olakšalo posao – ne želim zamišljati kakve bi probleme radila svjesna.

Prvo smo obišli nekoliko muzeja u kojima su bile moje najbolje slike, a onda smo otišli do matičnog broda u orbiti. Sa svemirskog broda gledao sam smrt svoje planete – motiv koji će odrediti ostatak moje karijere. Dan je završio neočekivano dobro, pomislio sam i krenuo prema kabini u kojoj je spavala Nicol.