Bojan Sudarević

Ideali, hrabrost i vještina se sve rijeđe susreću na webu – i kod IT profesionlaca i kod hakera. Današnji klinci (Iranci, u ovom slučaju) pročitaju Gibsonovog “Neuromancera”, spoje se na Internet i krenu hakirati stranice “neke moćne korporacije”… pa deface-aju (postoji li hrvatski izraz za ovo?) stranice zagrebačkog DTR-a (stanje iz 3. travnja, pohranjeno u Web Archive). Nemam pojma, možda je DTR zapravo dobavljač Američke vojske, pa su ga zato izabrali, ali i dalje sam potpuno neimpresioniran.

S druge strane, ni DTR-ov webmaster nije mnogo bolji – stranice su mu deface-ane već puna DVA TJEDNA.
Možda sam u krivu. Možda kod IT profesionlaca i hakera ne manjka ideala, hrabrosti i vještine – možda je web jednostavno zagušen samozvanim profesionalcima i samozvanim hakerima.

Nove Profilove stranice se vide i iz Firefoxa i Opere. Nemam namjeru “profilovce” sad posebno hvaliti, jer je ovo nekakav minimum koji bi svake stranice trebale zadovoljavati.

Jasno mi je da za ovu promjenu vjerojatno nije zaslužan moj post iz studenog prošle godine, ali smijem vjerovati da jest 🙂

Toliko posto hrvatskih tinejdžera, prema istraživanju Jutarnjeg lista, sluša narodnjake. Samo istraživanje je korektno, ali popratni članak Branimire Lazarin mi je nekoliko puta podignuo tlak. Autorica, naime, u tekstu kritizira interpretacije drugih anketa i obećaje objektivnost, ali u svom tekstu iznosi tvrdnje koje, zapravo, nemaju uporište u rezultatima istraživanja, a često i sama sebi skače u usta.

Autorica kaže da …

Glazba ne potiče nasilje, pa tako ni narodnjaci ne potiču artiljeriju ispred klubova: jako je neuvjerljiva, ili barem racionalnom biću neshvatljiva, tvrdnja da “na krv potiču tekstovi narodnjaka”.

… a onda, nekoliko odlomaka kasnije, kaže …

Žanr koji je s istoka nadirao u to doba, bastard koji će koju godinu kasnije narasti u duhovno čudovište i u dobroj mjeri postati soundtrack genocida i razaranja na svoj put je krenuo naizgled bezazleno, kao kombinacija klasičnih narodnjaka i utjecaja veselih osamdesetih.

Dakle, narodnjaci, kao, ne potiču nasilje, ali su bili “soundtrack genocida i razaranja”. Alo? Znači li to da su četnici narodnjake slučajno izabrali za svoj “soundtrack” i da je, zapravo, podjednake šanse imala Beethovenova 9. simfonija? Jer, kao što autorica kaže, “glazba ne potiče nasilje … racionalnom biću je neshvatljiva tvrdnja da ‘na krv potiču tekstovi narodnjaka'”.

Novinarka se nastavlja praviti blesava, pa kaže …

Pogrešna premisa koju su glazbeni kritičari imali prema turbofolku bazirala se na stereotipu o “nekim-kretenima-koji-pjevaju ‘suzama sam lepio tapete/kad ti ode i odvede dete’ ili ‘otiš’o si, sarmu prob’o nisi'”.

… a dva-tri odlomka kasnije citira neku pjesmu:

ako imaš čuku/ako imaš herca/pokloni mi sada/bundu od nerca.

Zaista, ne radi se o kretenima koji pjevaju “suzama sam lepio tapete/kad ti ode i odvede dete”, nego o kretenima koji pjevaju “ako imaš čuku/ako imaš herca/pokloni mi sada/bundu od nerca”… drastične li razlike.

U komentiranju rezultata istraživanja pomogao je i Ivo Žanić, profesor na Fakultetu političkih znanosti, koji smatra da je …

primjetljiv trend znak da se tinejdžeri bune protiv roditeljske kulture kojoj su narodnjaci uglavnom vrlo opskurna i zazorna stvar,

i da mladi ljudi

logično traže nešto drugačije i biraju u ponudi onoga što im stoji na raspolaganju.

Da, naravno, narodnjaci su buntovnička glazba. A uz toliko roditelja koji slušaju jazz, klasiku i (nimalo buntovnički) punk, jedino što buntovnim tinejdžerima preostaje su narodnjaci.

A za činjenicu da 64,4 % ispitanika sluša narodnjake na piratskim CD-ima, 13,4 % na radiju i samo 9,3 % na TV Pinku, većina, a 41,9 %, sluša ih kod kuće (a ne u kafiću – 35 % ili klubu – 23 %) prof. Žanić tvrdi da pokazuje da

baš nikakve razlike nema u navici slušanja jazza i narodnjaka, jer većina tržišta počiva na piratima

Eh?

Ne uspjevam dokučiti zašto je napisan ovaj članak. Ne uspjevam dokučiti zašto me ove novinarka pokušava uvjeriti da je, zapravo, sasvim prihvatljivo da mladi ljudi uživaju u tekstovima u kojima se, kako ona kaže, nudi

zabava po receptu: brzo zaradi, brzo živi i brzo umri.

Sjećate li se onih napornih napomena best viewed with Internet Explorer / Netscape Navigator, koje su nekada bile česte na internet stranicama?

No, jučer sam, u neuspješnoj potrazi za jednom knjigom, obišao nekoliko online knjižara, a posljednja na mom popisu bila je Profilova. Evo jednog bitnog detalja koji je (neočekivano i, vjerojatno, trajno) zapečatio moju budućnost Profilovog kupca: ja sam korisnik Firefoxa. A kad sam u Firefox utipkao “http://www.profil.hr” dočekala me sljedeća poruka: za pristup ovim stranicama potreban Vam je Microsoft Internet Explorer.

Većina korisnika Interneta bi samo slegnula ramenima i pokrenula IE. Međutim, ja Internet Explorer pokrećem samo i jedino kad želim provjeriti vidi li se jednako iz svih preglednika neka stranica na kojoj radim. Razlog zašto jučer nisam htio pokrenuti IE nije bio inat. Ovo, zapravo, i nema nikakve veze sa IE-om. Ovo ima veze s Profilovim debilnim webmasterom. Vjerujte mi, sve što je usklađeno s dogovorenim, standardiziranim i od strane Konzorcija WWW preporučenim tehnologijama (HTML/XHTML i CSS) jednako dobro se vidi iz Firefoxa kao i iz Internet Explorera. Štoviše, Firefox prednjači u implementaciji najnovijih verzija tih tehnologija.

Pravi odgovor na pitanje zašto korisnici Firefoxa na Profilovim stranicama vide samo ovo blesavo upozorenje dao je Tim Berners Lee, otac Weba, u FAQ-u na svojim osobnim stranicama:

Q: What do you make of the branding attempt of companies, by putting little icons on their home pages saying, “best when viewed with Microsoft Explorer, or Navigator?”

A: This comes from an anxiousness to use the latest proprietary features which have not been agreed by all companies. It is done either by those who have an interest in pushing a particular company, or it is done by those who are anxious to take the community back to the dark ages of computing when a floppy from a PC wouldn’t read on a Mac, and a Wordstar document wouldn’t read in Word Perfect, or an EBCDIC file wouldn’t read on an ASCII machine. It’s fine for individuals whose work is going to be transient and who aren’t worried about being read by anyone. However, corporate IT strategists should think very carefully about committing to the use of features which will bind them into the control of any one company. The web has exploded because it is open. It has developed so rapidly because the creative forces of thousands of companies are building on the same platform. Binding oneself to one company means one is limiting one’s future to the innovations that one company can provide.

It’s not just the books under fire now that worry me. It is the books that will never be written. The books that will never be read. And all due to the fear of censorship. As always, young readers will be the real losers.

– Judy Blume

Zabrane knjiga su, širom svijeta, još uvijek vrlo česte. U medijima se najčešće čuje za takve slučajeve u zemljama kojima vladaju totalitarni režimi, i za pokušaje zabrana u SAD-u. No, za za takve pokušaje u SAD-u čujemo ne zato što su česti (zapravo su razmjerno rijetki), nego zato što su tamošnje nevladine organizacije vrlo glasne i utjecajne. Dakle, evo nekoliko riječi o borbi protiv zabranjivanja knjiga u SAD-u.

Za zabranu pojedinih knjiga u SAD-u se uglavnom zalažu roditelji zabrinuti za razvoj svoje djece. Takvi roditelji (ponekad organizirani u udruge), potpomognuti crkvom i pojednim Republikancima, od škola i knjižnica, ali i parlamenata i sudova američkih saveznih država, zahtjevaju uklanjanje pojedinih knjiga iz školskih i javnih knjižnica i školskog kurikuluma (istinska zabrana, zahvaljujući prvom amandmanu, u SAD-u nije moguća). Vrlo, vrlo rijetko i gotovo isključivo u južnim državama SAD-a, takvi zatucani kreteni i uspiju u svojim namjerama. Na svu sreću, zatucani kreteni imaju i protivnike: udruge za zaštitu građanskih prava, pojednine Demokrate i Američko knjižničarsko udruženje (ALA – American Library Association).

ALA (a posebno njen Ured za intelektualnu slobodu) se od svog osnutka 1876. godine bori za zaštitu intelektualnih sloboda zajamčenih u Ustavu SAD-a, konkretno kroz zaštitu prava na slobodan pristup knjižnicama i njihovoj građi. ALA to radi vrlo uspješno – nedavno, 30. srpnja 2005., američki Senat je pod ALA-inim pritiskom značajno ublažio odredbe zakona poznatog kao “PATRIOT Act” koje su se odnosile na knjižnice i njihove korisnike.

No, ono što me potaklo na pisanje ovog posta je Tjedan zabranjenih knjiga, kojeg od 1982. ALA obilježava tijekom zadnjih sedam dana mjeseca rujna. Tijekom tog tjedna ALA intenzivno potiče Amerikance (ali i sve ostale) da čitaju knjige koje su zabranjene ili koje se u zadnje vrijeme pokušava zabraniti. Stoga, umjesto da vrijeme trošite na pomodno nekritičko kenjanje po Amerikancima (npr. “Amerikanci su glupi”, “Amerikanci su rasisti”, “Amerikanci su primitivni”…), razmislite o intelektualnoj slobodi ovdje, a dok razmišljate poslušajte dobar savjet njihovih bibliotekara i pročitajte nešto s popisa najčešće zabranjivanih knjiga.

Tjedan zabranjenih knjiga

10 najzabranjivanijih knjiga u 2004.

100 najzabranjivanijih knjiga od 1990. – 2000.

Ovih 27 dana bez bloga sam proveo baveći se raznim korisnim i… eh… beskorisnim aktivnostima. Korisne ću zadržati za sebe, ali evo par riječi o jednoj beskorisnoj.

Mada ne volim nogomet, obožavam menadžerske igre (jedno vrijeme sam bio ovisan o Championship Manageru 3). No, sve su mi (pa i CM3) brzo dosadile jer bih se predozirao – u tjedan dana bih odigrao 10 sezona, osvojio Ligu prvaka… I dobro je da je tako, jer bi me inače uskoro i obitelj i prijatelji počeli izbjegavati zbog (recimo to tako) nedovoljno čestog tuširanja.

Prije mjesec i pol dana sam slučajno naletio na Hattrick, besplatnu online menadžersku nogometnu igru. Nema smisla da vam je sad detaljno opisujem (jednostavnije je da sami proučite sajt), ali reći ću vam da u njoj trenutačno sudjeluje preko 600 tisuća igrača iz cijelog svijeta. Većina igrača ubrzo postanu ovisnici (mislim da i ja spadam u tu skupinu, jer se već brinem kako ću s mora upravljati klubom), ali budući da se igraju samo dvije utakmice tjedno, ne možete se predozirati i nema opasnosti da vam to uništi život.

Ako se odlučite zaigrati Hattrick, slobodno me izazovite na prijateljsku utakmicu (mada ne garantiram da ću odmah imati slobodan termin) – moj klub se zove Dendarii i trenutačno je (5. kola prije kraja sezone) na prvom mjestu u skupine VI.87 6. hrvatske ligi, (uvijek se kreće iz najnižeg ranga natjecanja, u državi u kojoj zaista živite) – i obavezo posjetite ove dvije adrese: Hrvatska Hattrick Statistika (posebno sekcija članci) i Hatrickovine.

Sve do Aleksandra II. (papa od 1061. do 1073.) pape je biralo moćno europsko plemstvo (formalno ih je biralo svećenstvo, uglavnom s područja Rima). Tek je 1059. Nikola II. (papa od 1058 do 1061.) osnovao Kardinalski zbor i dao mu ovlast biranja pape.

No, i Kardinalski zbor je pape često birao pod snažnim utjecajem plemstva – tek je Pio X. (papa od 4. kolovoza 1903. do 20. kolovoza 1914.) 1903. ukinuo pravo veta na odluke Kardinalskog zbora, koje su dotad imale neke europske države (zanimljvo je da je i sam Pio X. izabran za papu tek nakon što je Austro-Ugarska stavila veto na izbor Kardinala Mariana Rampolle).

Osim što ustanovljavanje Kardinalskog zbora kao tijela zaduženog za izbor pape nije pridonjelo transparentnosti i pravednosti izbora, donijelo je i jedan problem – dok su plemići novog papu uvijek izabirali relativno brzo, kardinali su često taj proces znali rastegnuti na razdoblje duže od godinu dana, a četiri puta na više od dvije godine. Rekordna ostaje “rupa” između Nikole IV. i Celestina V., koja je trajala od 29. studenog 1268. do 1. rujna 1271.! Nakon što su konklave trajale skoro tri godine, gradske vlasti su umjesto specijaliteta počele kardinalima slati samo kruh i vodu, pa je novi papa izabran za svega nekoliko dana.

Ivan Pavao II. je nakon dugog razdoblja strogih pravila (ne baš kruh-i-voda, ali ipak strogih) odlučio Kardinalskom zboru osigurati prilično ugodne uvjete rada. Tko zna… možda će kardinali za godinu-dvije opet morati na prisilnu dijetu.

Tek danas sam primijetio prvotravanjske vijesti na Locusovom portalu. Ove tri su me posebno nasmijale:

12 Killed in SFWA Flamewar – Vijest o raspravi na zatvorenom forumu SFWA, koja se… rasplamsala.

The outbreak of a vicious flamewar on a Science Fiction and Fantasy Writers of America (SFWA) private forum of has resulted in the deaths of at least 12 authors, though the death toll could climb much higher. “Many writers live alone,” said a SFWA spokesman, speaking on condition of anonymity. “They could be pulling bodies out from behind computer monitors for months.”

DVD Review of The Star Wars Holiday Special (Platinum Edition) – Zanimljiv osvrt još jednog Lucasovog izdanja. Warserima predlažem da zaobiđu ovaj tekst.

The Star Wars Holiday Special is prima facia evidence that drug use in Hollywood had gotten out of hand by the late 1970s. “Bad” doesn’t even begin to describe it. Nor “awful.” Think “excruciating” and you’re starting to get the picture. Showing this DVD to POWs would constitute a violation of the Geneva Convention.

Charles Stross Attains Posthuman Status – Svi koji su pročitali neku Strossovu priču i nakon nje se osjećali izgubljeno i zbunjeno, shvatit će o čemu se tu radi…

At exactly 1:07 PM GMT on March 31, 2005, noted science fiction author Charles Stross ceased his existence as a baseline human being and entered an unknowable posthuman condition. The precipitating event, as far as experts can determine, was Stross’s acquisition of a new Sony PSP game machine.

Na ovim Internet stranicama Mike Keith, prolupali matematičar, objašnjava 43 načina na koja se može doći do broja 666. I tako, valjda, dokazuje da je Vrag svuda oko nas. A posebno u kompjuteru. Jer na početku ističe sljedeće:

When Base 6 sequence is attached to English Alphabet (a=6, b=12, c=18, d=24 …) then COMPUTER = 666.

Imao sam namjeru napisati nekakav komentar, ali… argh… mislim da nije potreban.

Prije mjesec i pol dana sam, uz najavu ovogodišnjeg Istrakona, obećao tekst o SF “konovima”. No, zasad ništa od tog teksta, ali zato najavljujem još jednu konvenciju – SFeraKon. Najavu ovogodišnjeg izdanja najveće hrvatske SF konvencije prenosim s njenih službenih stranica.

Kada: od 22. do 24. travnja 2005. godine.
Gdje: FER iliti Fakultet elektrotehnike i računarstva (Unska 3, ulaz s južne strane, tj. s Vukovarske).
Koliko: kotizacija za sva tri dana iznosi 90 kuna i u nju je uključena zbirka hrvatske znanstvene fantastike “Kap crne svjetlosti”; za dva dana kotizacija iznosi 70 kuna, a za jedan: petak 30 kuna, subotu 50 kuna, nedjelju 30 kuna.
GoH: njemački pisac i urednik Michael K. Iwoleit.

Program još uvijek nije zgotovljen, a kad bude pojavit će se na programskoj stranici sajta. Do tada će se na istoj pojavljivati informacije glede predviđenih i već dogovorenih događaja…