Bojan Sudarević

Hrvoje je zatvorenih očiju ležao na trosjedu u zamračenoj dnevnoj sobi i tiho brojao.

“…devetsto osamdeset dva, devetsto osamdeset tri, devetsto osamdeset četiri, devetsto osamdeset pet, devetsto osamdeset šest… kvragu!”, Ništa, pa ni brojanje, nije pomoglo – još uvijek su jedina stvar o kojoj je razmišljao bila gola muška tijela. Sjećao se da je još prije nekoliko sati maštao o najstarijoj kćerki susjeda Matića s drugog kata. “Ovo više ne može ovako”, pomislio je. Ustao je i odšetao do kupaonice.

Rješenje problema mu je sinulo dok je koncem čistio zube (što bez ogledala nije bilo nimalo jednostavno) – sjetio se da je prije nekoliko dana na televiziji gledao Željka Smolčića, uglednog zagrebačkog psihijatra. Potražio je Smolčićev telefonski broj u imeniku i odmah ga nazvao. Javio se duboki glas, Hrvoju poznat s radija i televizije.

“Doktor Željko Smolčić, izvolite.”

“Eeeh… dobar dan. Zovem se Hrvoje Hondl. Želim dogovoriti termin kod vas, i to što prije… hitno je!”, u panici je rekao Hrvoje.

“Hm… kažete da je hitno? Inače mi je sljedećih tjedan dana popunjeno, ali jedan pacijent je upravo otkazao, pa imam slobodan termin sutra u 14:00. Odgovara li vam to?”, odgovorio je Smolčić.

“Niste me shvatili”, zavapio je Hrvoje, “zaista je hitno!”

“Zaista hitno? Možete li mi, molim vas, ukratko reći o čemu se radi?”, upitao je Smolčić.

“Ja sam, vidite, vampir, i…”

“Vampir? A, vampir. Jasno. Obično napravim pauzu u 16:00, pa dođite tada. Danas”, rekao je Smolčić. “Adresa je Dalmatinska 19, treći kat. Shvaćate, ovakav posebni termin se posebno plaća.”

“U četiri?”, Hrvoje je tiho zacvilio. “Pa vani je dan u to vrijeme! Spržit će me Sunce! Može nakon zalaska Sunca? Recimo, u osam?”

“Sunce. Vampir. Da. Dobro, dođite u 20:00, tada završavam sa zadnjim pacijentom.”

“Osam sati, Dalmatinska 19, treći kat. Joj, hvala vam, puno vam hvala!”

“Nema na čemu. Doviđenja”, reče dr. Smolčić i spusti slušalicu.

Hrvoje je namjestio budulicu na sedam sati i bacio se na trosjed. Kad su se nekoliko minuta kasnije preklopile mala i velika kazaljka, ni topovski pucanj s kule Lotrščak nije omeo Hrvojev san. Sanjao je najstarijeg sina susjeda Matića s drugog kata.

* * *

U petnaest do osam Hrvoje je, izlazeći iz stana, naletio na susjeda Matića – ponosnog oca tri sina i tri kćeri.

“Susjed Hondl, rijetko vas viđam u zadnje vrijeme?”, reče Matić, oko kojeg se širio miris češnjaka.

“‘Bar dan, susjed. Da, radim po noći, pa po danu spavam. Evo baš žurim na posao”, reče Hrvoje, pokušavajući ne disati.

“A ja s posla, samo sam malo navratio na ćevape u Frankopansku. Izvrsni su im…”

“Žao mi je susjed, žurim”, reče Hrvoje i trkom se počne udaljavati od Matićevog zadaha, za njega opasnog poput Ciklona-B. Usudio se udahnuti punim plućima tek kad se spustio do Ilice.

Laganim korakom je došao do Frankopanske, u širokom luku zaobišao restorančić iz kojeg je dopirao miris ćevapa i, na kraju, skrenuo u Dalmatinsku. Ušao je u zgradu na broju 19 i popeo se na treći kat. Na vratima s najkičastijom kvakom pisalo je Dr. Željko Smolčić.

“Kasnite dvije minute, gospodine Hondl. Raskomotite se. Čekat ću vas u radnoj sobi”, rekao je Smolčić koji je iznenada, prije nego je Hrvoje stigao pozvoniti, otvorio vrata. Hrvoje se izuo, objesio kaput na vješalicu i bos pošao za Smolčićem.

Radna soba bila je prostrana, namještena starinskim, masivnim namještajem. Smolčić je sjedio u stolcu i u ruci držao bilježnicu i nalivpero.

“Lezite, gospodine Hondl”, rekao je i pokazao na kožom presvučenu ležaljku.

Hrvoje je preplašeno doteturao do ležaljke i nesigurnim pokretima se ispružio na nju. Smolčić mu se činio nižim, krhkijim i izboranijim nego na televiziji. Do izražaja su dolazile psihijatrove guste i neuredne obrve, koje su licu davale zlokoban izgled.

“Dakle, vampir… da, jednom sam već imao takvog pacijenta”, započeo je Smolčić.

“Oh, izvrsno, baš mi je drago da imate iskustva, jer meni pomoć zaista treba brzo. Već sam očajan!”, rekao je Hrvoje.

“U redu. Danas ćemo samo popričati, tek toliko da steknem uvid u vaš problem, a sljedeći put ćemo ozbiljno početi s terapijom”, umirujućim je glasom rekao Smolčić. “Dakle, potanko mi ispričajte kako je sve počelo.”

“Da počnem s tim kako sam postao vampir, ili da taj dio preskočim i prijeđem direktno na stvar?”, upitao je Hrvoje.

“Hm. Da, mislio sam upravo na to. Dakle, kako ste… postali vampir”, rekao je Smolčić i podigao jednu obrvu.

“Dobro”, rekao je Hrvoje i duboko udahnuo. “Pa, inače ne slušam death metal, ali moj prijatelj koji sluša nije mogao ići na jedan koncert, pa mi je dao svoju ulaznicu. Mada, i meni bi bilo bolje da nisam išao, budući da me baš mučila prehlada, koja je već prelazila u kronični bronhitis, da ne govorim o tome da sam tek bio prebolio upalu bubrega, tuberkulozu pluća i hepatitis A i B. Gdje sam stao? Ah da, bio sam na tom užasnom koncertu i baš kad sam mislio otići prišla mi je jedna blijeda djevojka s velikim tamnim podočnjacima, odjevena u crno. Odmjerila me od glave do pete, a onda me omirisala – ukipio sam se od čuda. A zatim me počela ljubiti po vratu. To je trajalo nekoliko minuta, da bi me – naglo i bez upozorenja – ugrizla. Pogledajte, još imam ožiljke na vratu”, reče Hrvoje i spusti kragnu dolčevite. “Čim sam shvatio da me napao vampir, pokušao sam se osloboditi. No, bila je nadljudski snažna, a i ja već duže vrijeme bolujem od atrofije mišića tako da nisam imao šanse. A onda je jednostavno otišla. Ne sjećam se koliko dugo je sve skupa trajalo, znam samo da sam jedva došao doma. Kad sam se probudio sljedećeg jutra za probu sam podigao rolete i na nekoliko sekundi pogledao direktno u Sunce. Gotovo trenutno su me zaboljele oči i glava. U tom trenutku sam znao da sam postao vampir. Još dok sam bio zaslijepljen Sunčevom svjetlošću, od jada i očaja sam porazbijao sva ogledala.”

“Zanimljivo”, rekao je Smolčić i nešto zapisao u bilježnicu. “Da, vrlo zanimljivo. I vi sad želite, kako da kažem… prestati biti vampir?”

“Pobogu, ne!”, vrisnuo je Hrvoje. “Nipošto to ne želim. Pa potpuno sam se preporodio! Budući da sam, kao vampir, zapravo mrtav, sad me više ne muče bolesti. Nikad se nisam osjećao bolje!”

“Uh, pa, što je onda vaš problem?” upitao je Smolčić i nalaktio se.

“Pa, u početku je sve bilo super. Kao što sam rekao, preko noći sam se izlječio od svih bolesti, pa i od impotencije. Tako da mi je najdraža hrana postala krv prostitutki, jer sam s njima mogao zadovoljiti i, da se tako izrazim, druge potrebe”, Hrvoje je na trenutak zastao, vidjevši da se Smolčiću znoj slijeva niz lice. “Je li vam dobro, doktore Smolčić?”

“Sasvim”, odgovorio je Smolčić i nervoznom kretnjom ruke obrisao znoj s lica. “Sve je u redu, samo se bojim da će mi uskoro doći sljedeći pacijent, pa bismo sad trebali završiti”, odgovorio je Smolčić i počeo ustajati.

“Ali, niste li rekli da nemate nikog poslije mene?”, upitao je Hrvoje. “Osim toga, tek sad dolazim do svog problema.”

“Da, potpuno sam zaboravio da ste vi danas posljednji!”, rekao je Smolčić, teatralno se pljesnuvši po čelu. “Nastavite, molim.”

“Hvala vam doktore”, rekao je Hrvoje, sretan što je po prvi put u životu (neživotu, zapravo) naišao na liječnika spremnog da ga sasluša do kraja. “Dakle, uskoro su mi se počele dešavati čudne, neobjašnjive stvari.”

“Na primjer?” upitao je Smolčić.

“Pa, svaki put nakon što bih se nahranio, moj pogled na svijet bi se malo promijenio. Dobio bih neobične želje. Recimo, jednom sam se nahranio krvlju prostitutke koja je u sobi imala stari pijanino. I čim sam završio s hranjenjem, poželio sam svirati! I u tom trenutku sam shvatio o čemu se radi. Svaki put kad bih se nahranio, s krvlju te osobe bi, poput bolesti, u mene prešle i njezine navike, znanja i potrebe. Baš kao kad – sigurno ste to vidjeli u nekom filmu – bolesnom čovjeku presade organe ubojice, pa onda i taj čovjek postane ubojica! Jer i krv je na jedan način organ, a kad se nahranim nečijom krvlju, ja je zapravo presađujem u sebe, budući da vlastite, kao vampir, nemam”, Hrvoje je stao, iščekujući Smolčićevu reakciju.

“Da, zanimljiva teorija”, rekao je Smolčić, pokušavajući posložiti misli. “Što je tu zapravo problem?”, upitao je.

“Do noćas niti ja nisam mislio da postoji problem”, rekao je Hrvoje i okrenuo očima. “Noćas sam, naime, na Zrinjevcu presreo jednu prostitutku. Ugurao sam je u ono veliko grmlje iza zgrade HAZU-a, ali kad sam vidio kako je ružna i muškobanjasta, odlučio sam se samo nahraniti. Kad sam završio, laganim sam se korakom uputio kući. Čim sam došao doma ispraznio sam njezin novčanik – tako dolazim do novaca – pogledao njene dokumente i… da već nisam mrtav, sigurno bih tada umro od šoka! Jer ona je zapravo bila muškarac! Transvestit! Homoseksualac!”, Hrvoje je, u očaju, rukama prekrio lice. “Odmah sam shvatio što će mi se dogoditi! Pokušao sam misliti o ženama, lijepim ženama, o susjedovoj kćerci, o profesorici likovnog iz osnovne škole… ali ništa od toga nije upalilo. Postao sam homić!”

“I sad se želite… izlječiti… od homoseksualizma?” upitao je Smolčić. “To je problem zbog kojeg ste odlučili potražiti moju pomoć?”

“Ne”, rekao je Hrvoje i briznuo u plač. “To je barem jednostavno. Čim popijem krv nekog heteroseksualca, stvar će se vratiti u normalu.”

“Pa što onda? Koji vrag vas muči?”, viknuo je Smolčić i iznervirano zavitlao bilježnicu u zid.

“Palo mi je na pamet da možda samo umišljam da preuzimam karakter osobe čijom se krvlju nahranim…”

“A palo vam je to na pamet, jel’?”, rekao je, još uvijek bijesni, Smolčić.

“Da! I želim da mi pomognete oko toga, i…”

“A je li vam palo na pamet da djevojka koja vas je ugrizla nije vampirica, nego jednostavno poremećena, i da samo umišljate da ste vampir?”, Smolčić se nije dao smesti.

“Ne! Kako uopće to možete pomisliti”, razgoračenih očiju rekao je Hrvoje. “Isti ste, isti kao i svi liječnici koje su me ikada liječili.”

“Da pogodim – svi su vam govorili da ste hipohondar!”, uzviknuo je Smolčić.

“Da, ali od vas to nisam oček…”, započeo je Hrvoje, ali Smolčić se nije zaustavljao.

“Ne brinite, ja to ne mislim! Ja mislim da ste luđak! Vama ne mogu pomoći ni svi psihijatri iz Vrapča zajedno!”

Po prvi put nakon pola sata, u prostoriji je na trenutak zavladala tišina. Hrvoje je ležao i piljio u jednu točku, a Smolčić se pobjedonosno smješkao.

“Pa, vi ste prvi liječnik kojem mogu dokazati da nisam hipohondar”, rekao je Hrvoje i udarcem u bradu oborio Smolčića sa stolca. Zatim ga je objahao i zabio mu zube u vrat. Topla, svježa krv slijevala mu se niz grlo i punila ga energijom. Pio je dugo i pohlepno, sve dok nije utažio i žeđ i bijes.

* * *

Sad kad je njegovim tijelom kolala krv vrhunskog psihijatra, pitao se kako mu to prije nije palo na pamet – trebao je odmah popiti Smolčićevu krv i steći njegove vještine. Sada je mogao sam pogledati u sebe. Ono što je vidio bilo je ohrabrujuće – pouzdano je saznao da nije lud. Ništa nije bilo umišljeno – za života nije bio hipohondar, sad je zaista bio vampir, a usvajanje tuđih znanja, vještina, potreba… je bilo činjenica (ta, upravo si je postavljao stručnu dijagnozu).

Hrvoje je laganim korakom prošetao do Trga Bana Jelačića i zastao pred kioskom. Pogledom je prelazio po naslovima, dok mu jedan, na časopisu Hrana i zdravlje, nije upao u oči:

 

Dr. Željko Smolčić otkriva:

ZAŠTO SAM POSTAO VEGETARIJANAC

 

U panici je pogledao prodavača na kiosku. “Mogu li popiti krv tog ljudskog bića?”, zapitao se. “Jesam li u stanju počiniti takvo stravično zlodjelo? Postoji li i najmanja šansa da ikada više popijem gutljaj krvi ili pojedem komad sirovog mesa?” Odgovor je, na sva pitanja, bilo kratko, jasno i okrutno “NE!”.

Netočno bi bilo reći da je ostao bez apetita. Želio je jesti. Celer, mrkvu, brokulu, kelj, patlidžan, tikvice… Redom namirnice hranjive – jednom vampiru – poput stiropora.

Znao je da ga ovoga puta ništa neće spasiti od skore i konačne smrti.