Zeleni balon

Jedan pogled na doručak koji je Linda pripremila bio je dovoljan da odlučim: doručkovat ću u fast food restoranu.

“Što ćeš raditi popodne, dušo?” pitao sam Lindu.

Izvukla je svoj dlan iz mog i hladno odgovorila. “Michael, tebe nikad nije zanimalo što ja radim dok si na poslu.”

Zaklopio sam ‘New York City Daily News’, jedine novine u Sjedinjenim Državama koje se još uvijek tiskaju na papiru i krenuo prema izlaznim vratima stana. Jedino me naša bokserica Puffy došla ispratiti.

U podzemnoj željeznici je svirao Radio ‘NYCR’. Upravo je išla reklama koja mi je prije tri godine promijenila život. “I vi možete biti stanovnik najvećeg grada na svijetu! Virtual City vas poziva da postanete jedan od 500 milijuna sretnika – odnosno 5% od ukupnog stanovništva Zemlje – koji svakodnevno uživaju u blagodatima virtualnog svijeta! Priključak će vas stajati samo 9,99 dolara mjesečno, s mogućnošću uplate za cijelu godinu – za samo 99,99 dolara! U Virtual Cityu ste uistinu slobodni! Vjerojatnost da sretnete neku nepoželjnu osobu je jedan prema 500 milijuna! Ako vam niti to nije dovoljno privatnosti – uplatite dodatnih 4,99 dolara mjesečno, za potpuno zaštićeni virtualni identitet!!!”

Čim sam ušao u svoj ured na 107. katu, bacio sam se na posao. Htio sam što brže obaviti posao za koji je bilo predviđeno osam sati radnog vremena. To je bio jedini način da osiguram svoje vrijeme u Virtual Cityu.

Danas sam uspio završiti za pet sati. Ponekad sam bio i brži od toga, ali danas bih se s njom posljednji put trebao sresti u virtualnom svijetu i zbog toga mi je bilo teško sabrati se. U trenutku kad sam tanki optički kabel utaknuo u mali priključak skriven iza desnog uha, prestao sam biti 165 cm visoki, proćelavi Michael Locke i postao 190 cm visoki macho muškarac Ray Leary. Uistinu se isplatilo dati dodatnih 4,99 dolara.

* * *

Kao i svakog dana tijekom zadnje dvije godine, Suzy me čekala u istoj sobi Hotela Winslow, najluksuznijeg u Virtual Cityu. Upoznali smo se slučajno, u jednom parku Virtual Citya. Plavuša, tip 90-60-90. U početku se naša veza svodila na seks – virtualni, naravno. S vremenom, u meni su se pojavile emocije kakve sam osjećao nekad davno, na početku veze s Lindom. Nikada nismo pričali o svojim stvarnim, materijalnim životima. Prije svega, jer se nismo željeli time opterećivati. Drugi razlog – dodatnih 4,99 dolara – to nam je i onemogućavao.

“Danas te dugo nema, mišiću.” rekla je čim sam ušao u sobu. Ležala je na krevetu. Ovo nam je bio posljednji put da vodimo ljubav u Virtual Cityu. Nakon seksa, uslijedila je višeminutna tišina.

Napokon je progovorila. “Ray, ljubavi, u stvarnosti izgledam mnogo drugačije. Hoćeš li me i dalje voljeti?”

“Već smo razgovarali o tome. Meni nije bitan tvoj izgled, ja te volim. Uostalom, već sam ti rekao da i ja izgledam mnogo drugačije.” odgovorio sam joj. Pokušavao sam si predočiti Suzy … odnosno, kako se vec zove.

“Dragi, onaj restoran gdje smo se namjeravali naći …”

“Što s njim?” prekinuo sam je.

“Preuređuje se. Moramo odrediti neko drugo mjesto.”

“Može li križanje 5. avenije i 7. ulice?” predložio sam.

“Može. Nemoj zaboraviti ponijeti zeleni balon. Kako ćemo se inače prepoznati?”

“Pazi da ti ne zaboraviš.” odgovorio sam joj.

Povratak u stvarni svijet bio je, kao i obično, oduran. S prozora sam bacio pogled na Central park. S ove visine nije se primjećivalo da je drveće izrađeno od plastike. Često sam razmišljao o tome želim li uopće vidjeti Suzy od krvi i mesa – virtualna trava je ljepša od plastične. Ipak, tome nisam mogao odoljeti, a zaista sam je i zavolio.

* * *

Do kasno u noć nisam mogao zaspati. Bez obzira na to, ujutro sam bio dobro raspoložen. Izletio sam iz stana brzinom svjetlosti. Umjesto na posao otišao sam kupiti novo odijelo, cvijeće i zeleni balon. Ostala su mi još dva sata do sastanka.

Točno u 14:00 stigao sam na zakazano mjesto. Kad sam se okrenuo, sledila mi se krv u žilama. Panično sam utrčao u najbližu trgovinu. “Vještica! Nije moguće da me pratila cijeli dan?” bila je prva misao koja mi je prostrujala mozgom kad sam vidio Lindu kako izlazi iz taksija. “Dobro je! Pobjegao sam joj!” zaključio sam gledajući je kako stoji na križanju i ogleda se. Bilo je očito da traži nekoga. Mene. Koga drugoga?

Ukočio sam se. Glavom mi je prostrujala brojka 1 prema 500 milijuna, dok sam gledao Lindu kako iz torbice vadi i počinje napuhavati zeleni balon.