Sinoć sam u kinu pogledao Sky Captain and the World of Tomorrow. Wow. Ne sjećam se kad su mi zadnji put u kinu skoro potekle suze, ali ne zbog vlastite, nego zbog autorove oduševljenosti filmom. U SF filmovima koji nam zadnjih godina dolaze iz Hollywooda osjeća se visoka razina profesionalnosti – sve je obavljeno kvalitetno i “po pravilima”. I bez duše.

Ali, iz Sky Captaina pršti gotovo dječja oduševljenost koju je Kerry Conran – tvorac ideje, režiser i scenarist – očito osjećao tijekom snimanja. Conran je ideju za film dobio 1994. i odmah ga je počeo izrađivati – na svom Macintoshu na 25 Mhz, radeći u programu vlastite izrade. Da bih dočarao njegovu fanatičnu predanost, reći ću da je jednu od scena s robotima radio 120 dana (na filmu je radio 4 sata dnevno… za jednu nogu mu je trebalo 12 sati… svaki robot ima 2 noge… u sceni se pojavljuje 20 robota). Do 1999. zavrišio je 6 minuta filma. Pokazao ih je prijatelju svog prijatelja, koji ih je pokazao nekome u Hollywoodu. Conran je na kraju dobio 70 milijuna $ da snimi film.

I takav oduševljen odlučio sam ponovo pročitati ne-baš-pozitivnu kritiku Sky Captaina koju sam prije 2 mjeseca pročitao u Locusu. Autori – Howard Waldorp i Lawrance Person (obojica pisci SF-a) – tekst počinju uglavnom istim podacima o nastanku filma koje sam maloprije naveo, ali brzo prelaze na bjesomučno traženje nelogičnosti u filmu. I pronalaze ih. Gomilu. Npr: Ako u toj alternativnoj prošlosti cepelini 1939. (dakle nakon Hindenbergove nesreće) još uvijek lete, očito je da koriste helij a ne vodik – zašto onda cepelini na plaćenićkom otoku ekspodiraju kad ih pogodi metak? Zašto Sky Captainov P-40 leti 500 milja na sat, kad je u stvarnosti mogao letjeti samo 300 i zašto može pod vodu? Zašto se 1. svjetski rat naziva “1. svjetski rat”, kad u ožujku 1939 (tad se film dešava) još nije počeo 2. svjetski rat, pa je 1. zapravo samo “svjetski rat”. Zašto je tehnologija koja se u filmu pojavljuje na razini višoj od stvarne tehnologije 1939? Itd, itd…

Waldorp i Person su očito zaboravili na jedan detalj: Sky Captain spada u SF žanr alternativne povijesti (da ne govorim o tome da Sky Captain nije – i ne pokušava biti – ozbiljan SF film postavljen na ozbiljnim znanstvenim spekulacijama, kao što je, recimo, Odiseja u svemiru 2001). Ako je Conran odlučio da P-40 u njegovoj 1939. leti 500 mph, onda P-40 leti 500 mph, a može pod vodu zato što je to cool. Itd.

No, Waldorp i Person pronalaze idealno rješenje za sve probleme Sky Captaina – Conran nije smio raditi niti scenariji niti režiju, već je to trebalo dati u ruke Hollywoodskim profesionalcima, koji bi radili po njegovoj ideji. AAAARGH!!! Što bismo time dobili? Terminatora 3, Aliena 4, remake Planete majmuna, Godzillu, Star Trek: Voyager i Enterprise, Star Wars epizode I i II (vjerojatno i III)… Dobili bismo tehnički savršen film, potpuno lišen okusa i mirisa, nakon kojeg bi dosadnjakovići poput W-a i P-a rekli: “Hej, Lawrence, jesi li vidio fantastične specijalne efekte?” “Jesam Howarde, a jesi li ti vidio ovu prekrasnu romantičnu priču?”

Čini se da Waldorp i Person nisu zaboravili samo žanr alternative povijesti, nego i nešto što je zaboravila većina današnjih autora: SF je razigran žanr, kojim se trebaju baviti kreativni ljudi koji maštaju o onome što bi moglo biti. A zbog pisaca koji SVE podređuju visokoj razini literarne vrijednosti i filmaša koji prvenstveno paze da film bude dobro snimljen, montiran, da nikog ne rastuži ili uvrijedi i da specijalni efekti zapanjujući – SF danas izgleda ovako tužno. Nabrojite oduševljavajuće filmove snimljene nakon 1990. Stanu na prste jedne ruke, zar ne?

Ako me pitate koga krivim za takvo stanje, odgovor je: sve kritičare, urednike, izdavače i producente koji imaju Waldorpov i Personov pristup pri određvanju što je dobro a što nije, što će biti objavljeno a što ne i što će biti snimljeno a što neće. Siguran sam da se Hugo Gernsback i John Campbell mlađi vrte u svojim grobovima.

No, ne moramo se bojati – Waldorp i Person ipak nemaju šanse protiv kreativaca poput Kerrya Conrana. Naime, njihov P-40 ide 200 mph sporije od Conranovog i ne može pod vodu. Pa da vidimo tko će pobjediti u tom dvoboju.

Hugo

December 1, 2004

7 Comments

Ovogodišnja dodjela najvažnije SF nagrade Hugo, u hrvatskim medijima – da stvar bude gora, i u hrvatskim SF medijima – prošla je skoro sasvim nezapaženo. No, prije nego ispravim tu pogrešku, pozabavit ću se imenom nagrade…

Znači li vam nešto ime Hugo Gernsback?

Hugo Gernsback je rođen 16. kolovoza 1884. u Luxembourgu, u SAD je emigrirao 1905, osnovao je radio postaju WRNY, imao je prste u emitiranju prvog televizijskog programa, registrirao je više od 80 patenata… Umro je u New Yorku, 19. kolovoza 1967, tri dana poslije 83. rođendana.

Ništa od navedenog nije razlog zbog kojeg se najvažnija SF nagrada zove Hugo. Ali zato…

Prije 78 godina, u travnju 1926, Hugo Gernsback pokrenuo je prvi SF časopis – Amazing Stories. U jednom od prvih uvodnika spomenuo je izraz Science Fiction i tako dao ime mom najdražem žanru. Objavljujući imena i adrese čitatelja koji su mu se javljali, odigrao je ključnu ulogu u stvaranju SF fandoma. Njemu u čast, nagrada koju fanovi svake godine na WorldConu – Svjetskoj SF konvenciji – dodjeljuju najboljim SF autorima, nazvana je Hugo.

Da se vratim na ovogodišnje Hugiće. Dobitnici su, po kategorijama: Lois McMaster Bujold za roman Palladin of Souls, Vernor Vinge za novelu The Cookie Monster, Michael Swanick za pripovjetku Legions in Time, Neil Gaiman za kratku priču A Study in Emerald, a nagradu za najbolji film je Lord of the Rings: Return of the King. Na Locusovom webu možete vidjeti popis nagrađenih u svim kategorijama.

Za kraj… na netu sam našao kompletne verzije priča koje su pobijedile u kategorijama kratke priče i pripovjetke.